Prošli, još jedan tipičan vikend hrvatske žene, majke, domaćice. Pranje, peglanje, spremanje, kuhanje, natezanje s klincima oko nadoknađivanja školskih obaveza neodrađenih u tjednu.
          Svaki ponedjeljak se ispočetka pitam: U čemu je problem samnom? Zašto preko tjedna nemam energije za odraditi sve kućanske poslove pa da mi vikend ostane za hobi i odmor? Nisam na radnom mjestu koje iziskuje nekakav fizički napor.
          Jučer došla s posla doma s nepodnošljivom glavoboljom. Jel' problem u vremenu ili u meni? Popila sam dvije tablete i nije prošlo, boljelo me je do mučnine i onda se moje pametno starije dijete sjetilo da u frižideru imam gel-masku koju sam u skoro godinu dana možda dva puta upotrijebila i pita me da li bi mi možda to pomoglo. Kako se jedan jedanaestogodišnjak sjeti da bi protiv glavobolje pomogao hladan oblog ne znam, ali me spasio. Glavobolja nije skroz prošla, ali se svela na podnošljivu smetnju.
          Špašio ši me mišu mali!

Jesen u meni

          Jučer je bio pravi kasnojesenski dan. Kiša, hladno, mračno.
          Suprug i ja smo išli na jedan sprovod. Po svemu taj je događaj trebao biti iskazivanje podrške i poštovanja preživjelima - nama dragim ljudima. Kako to u životu obično bude nikad nije onako kako očekujemo. Emotivno se pretvorilo u sjećanje prvo na moju majku kojoj je za nekoliko dana dvije godine otkako je više nema s nama, a onda i na druge moje drage koje sam izgubila i svi ti gubici su se dogodili u jesen ili je vrijeme bilo jesensko, ako već ne u to godišnje doba.
          Za sve njih ovdje stavljam
                                                        

          Počivali u miru i svjetlost vječna svjetlila im.

          Htjela sam nekoliko postova do sada napisati.
          Sa suprugom sam radila marmeladu od vinogradarskih breskvica i grožđa i mislim si kad fotkam rezultat pisati ću o tome. Naravno da nisam fotkala, a sad je već dobar dio marmelade podijeljen i pojeden, a postupak zaboravljen. :lol
           Neke stvari su se izdogađale, ali nisam taj čas mogla o tome pisati, a navečer doma nisam uspjela doći na komp pa je isparilo. I tako je prošlo nešto vremena od zadnjeg posta.
          Od mojih željica za bavljenje hobijima ništa konkretno osim još jedne Burde u kolekciji, ali šivaći stroj još nisam izvadila. Nisam ni krojeve iskopirala i izrezala. Pregledavam, biram što bih, a materijali čuče u ćošku, čekaju bolju volju.
           Glavni problem je što baš nisam od pospremanja. Točnije rečeno mrzim spremanje. Peglat ću, kuhat ću, odrađivat ću s klincima njihove zadaće i učenja, peći kolače, odrađivat svega i svačega, samo mene tjerajte na svakodnevno pospremanje. Zašto je to problem: jedini prostor koji mi je koliko-toliko prihvatljiv za šivanje i krojenje je kuhinja i kuhinjski stol, a to znači da bih kasno navečer, nakon završenog rezuckanja i šivuckanja trebala pospremiti. Bljak, sa velkim B.