Ubija me svakodnevica

          Opet noćima ne spavam. Vani tmurno, a ja jedva glavu držim uspravno.
          Ubija me svakodnevica. Ova naša hrvatska. Mislim da se većina mojih vršnjaka i onih malo mlađih na našim prostorima slično osjeća.
          Početak školske godine = bankrot, a još nismo sve poplaćali. Kao i drugi borim se s troškovima i to, po mojoj procjeni, s vrlo slabim uspjehom. Ne shvaćam kako može biti da četveročlana obitelj s dvije plaće (doduše ispodprosječne) ne može platiti režije, hranu, higijenu i potrepštine za školu. Garderoba? Tko se treba obući? Tko treba za predpubertetsku djecu novu garderobu? Djeca ne rastu i ne trgaju. Ne treba njima niti odjeća ni obuća. Samo tenisice za po vani, tenisice za tjelesni, šlape za školu i 7 donjih dijelova trenirki za 5 dana škole u prirodi. Ostalo neću ni nabrajati. Roditelji znaju o čemu pričam.
          Jedno sr.... se zamjenjuje drugim.
          S mlađim sinom, koji ovaj tjedan uživa na Sljemenu u "školi u prirodi", kako to zovu naši prosvjetari, ili "kako dodatno izbezumiti roditelje na početku školske godine" bih ja rekla, smo prošli tjedan bili na redovnoj kontroli kod hematologa. "Što se mene tiče - dijete je zdravo" kaže on.
          Mislila sam da ću osjetiti ushićenje, olakšanje i tko zna što još kada mi objave sretnu vijest. Tulum. Vartomet.
           A ono - ne znam. Što sad?
           Sad? Stariji sin. Astma. Alergije na sve. "Osim hrane!" - veselo će on. "Smijem sve jesti." Jedino je tužan što je alergičan na pseću dlaku. Obožava pse i nadao se da će uspjeti jednog dana užicati da nabavimo jednog.
           Dobili smo hrpu uputa što i kako, a sin od svega jedino što je čuo da će ga poslati u Crikvenicu na talasoterapije. Njemu je Crikvenica more, uživanje. Još tome ide besplatno - znači nema brige za roditelje. Eto što su djeca, a mama si misli da li je to sve normalno uz tu dijagnozu ili je stanje puno ozbiljnije nego sam ga ja do sada doživljavala. Nemam sad ni živaca ni snage istraživati detaljnije o boleštini.
         Kako je krenulo mogla bih upisati medicinu. Počeli smo s malignim bolestima, preko gerijatrije, a sad prelazimo na alergije i astme. Već sam se prestala pitati: "Kad će kraj tim boleštinama?" Sad se pitam "Tko je slijedeći i s kojom bolešću?"
          Opet noćima ne spavam. Vani tmurno, a ja jedva glavu držim uspravno.....