Gostoprimstvo

         Na blogu http://jurnebes.blogspot.com/ koji pratim, ne samo zbog recepata, već i krasnih tekstova, u postu  chilli-from-hell  piše:

"Ja bih ovdje, za goste koji tako rijetko dođu, kuhala čitav dan ( ma kakav dan, ubila bih se od posla već dva dana ranije ), te kolači, te razne kerefeke, a žena je lijepo servirala ono što joj je omogučilo da provede s nama svaki trenutak kako bi smo NY, grad koji živi 24 sata, upoznali van okvira standardnog turističkog razgledavanja. I zahvalni smo joj zbog toga."

        Te rečenice su otvorile razmišljanja o frustracijama kroz koje suprug i ja prolazimo svaki put kad primamo goste, idemo nekome, nešto se treba proslaviti ili obilježiti jer se suprotstavljamo raznim "mora se..." i "red je...." upućenima od strane što familije, prijatelja i kumova, a što od nekih ljudi s kojima prolazimo kroz zajedničke situacije.
        Mora se za prvu pričest djetetu, bez obzira što nas katolička vjera pokušava odgojiti u duhu materijalne skromnosti, napraviti fešta za bar trideset ljudi. Mora se, kad ideš u goste donjeti boca pića, nekakvi slatkiši, kava, cvijeće. U našoj obitelji za sve blagdane, proslave mora biti odojka. Možeš pripremiti najbolje delicije na svijetu, ali ako nije bio odojak proslava je propala.
        Naravno, i ovo citirano od jurnebes se također podrazumijeva. Tako smo mi prilike kad smo pozvali goste da zajedno proslavimo i obilježimo određene događaje u našim životima, proveli što u kuhinji, a što dvoreći goste jer si nismo mogli priuštiti proslavu u restoranu. U dnevnu sobu se zguralo 30-tak ljudi jer je red da se zove....... I, naravno, nitko od uže obitelji se nije ponudio, kao što je običaj, koliko ja znam, kad se nešto doma slavi, da odradi umjesto nas ili bar s nama taj dio posluživanja.
         Kad smo konačno odradili "mora se..." i "red je..." i mogli malo sjesti s gostima, gosti su se počeli opraštati jer je red da sitna djeca idu na vrijeme na spavanje......
        Interesantno koliko se držimo ili nas neke osobe do kojih nam je stalo pokušavaju "nagovoriti" da se držimo običaja koji su nelogični, neprilagođeni današnjem životu i/ili van naših financijskih mogućnosti. Pojam proslave u našim krajevima je očito, nahraniti i napojiti osobe koje su nam bliske ili "je red" da nam budu bliske, a ne duhovno i emotivno zajedništvo u obilježavanju važnih događaja u našim životima.
       Vidi li se iz posta da mi se uskoro približava jedan takav događaj u obitelji pa je pohvala jednoj domaćici otvorila cijelu jednu sasvim drugačiju priču?