Ubija me svakodnevica

          Opet noćima ne spavam. Vani tmurno, a ja jedva glavu držim uspravno.
          Ubija me svakodnevica. Ova naša hrvatska. Mislim da se većina mojih vršnjaka i onih malo mlađih na našim prostorima slično osjeća.
          Početak školske godine = bankrot, a još nismo sve poplaćali. Kao i drugi borim se s troškovima i to, po mojoj procjeni, s vrlo slabim uspjehom. Ne shvaćam kako može biti da četveročlana obitelj s dvije plaće (doduše ispodprosječne) ne može platiti režije, hranu, higijenu i potrepštine za školu. Garderoba? Tko se treba obući? Tko treba za predpubertetsku djecu novu garderobu? Djeca ne rastu i ne trgaju. Ne treba njima niti odjeća ni obuća. Samo tenisice za po vani, tenisice za tjelesni, šlape za školu i 7 donjih dijelova trenirki za 5 dana škole u prirodi. Ostalo neću ni nabrajati. Roditelji znaju o čemu pričam.
          Jedno sr.... se zamjenjuje drugim.
          S mlađim sinom, koji ovaj tjedan uživa na Sljemenu u "školi u prirodi", kako to zovu naši prosvjetari, ili "kako dodatno izbezumiti roditelje na početku školske godine" bih ja rekla, smo prošli tjedan bili na redovnoj kontroli kod hematologa. "Što se mene tiče - dijete je zdravo" kaže on.
          Mislila sam da ću osjetiti ushićenje, olakšanje i tko zna što još kada mi objave sretnu vijest. Tulum. Vartomet.
           A ono - ne znam. Što sad?
           Sad? Stariji sin. Astma. Alergije na sve. "Osim hrane!" - veselo će on. "Smijem sve jesti." Jedino je tužan što je alergičan na pseću dlaku. Obožava pse i nadao se da će uspjeti jednog dana užicati da nabavimo jednog.
           Dobili smo hrpu uputa što i kako, a sin od svega jedino što je čuo da će ga poslati u Crikvenicu na talasoterapije. Njemu je Crikvenica more, uživanje. Još tome ide besplatno - znači nema brige za roditelje. Eto što su djeca, a mama si misli da li je to sve normalno uz tu dijagnozu ili je stanje puno ozbiljnije nego sam ga ja do sada doživljavala. Nemam sad ni živaca ni snage istraživati detaljnije o boleštini.
         Kako je krenulo mogla bih upisati medicinu. Počeli smo s malignim bolestima, preko gerijatrije, a sad prelazimo na alergije i astme. Već sam se prestala pitati: "Kad će kraj tim boleštinama?" Sad se pitam "Tko je slijedeći i s kojom bolešću?"
          Opet noćima ne spavam. Vani tmurno, a ja jedva glavu držim uspravno.....

          Prošlu zimu sam, naivno misleći da ću  uštedjeti, predložila sinovima da napravimo kostime za maškare doma. Obojica su oduševljeno prihvatili i odabrali si što žele biti.
          Mlađi je odabrao da će biti zlatni princ a stariji lik iz japanskog crtića Dewil Jin. Novce nisam uštedjela, ali je rezultat bio: zadovoljna djeca i vrlo ponosna mama.

                                           Zlatni princ

                                           Dewil Jin
         






















          Od tada me pukla želja da se vratim svom starom hobiju - šivanju. Pregledavam razne blogove, tutoriale, web stranicu Burde, ali na kraju od hrpe ideja realizacija jadna. Kupih nešto materijala, saših nešto torbica od starih trapki. Nadam se da će jesen biti plodnija po tom pitanju od ljeta.
         

Od koljevke pa do .....

          Počela je nova školska godina.
          "Veselje". Moš' mislit.
           Mlađi od ove godine više nema boravka. Poučena iskustvom stečenim sa starijim sinom već me sad boli želudac od domaćih zadaća i učenja. A s obzirom, da preko ljeta nisu niti čitali lektire, niti bar zadnja dva tjedna malo ponovili matematiku, strah me kako će startati ovu školsku godinu. Pogotovo mlađi koji je tablicu prošle godine, blago rečeno, traljavo naučio i do početka ove skroz zaboravio. Naravno, na sve moje nagovore da ponovi malo prije početka školske godine nije odreagirao. "Samo ti pričaj mama, i tako te nitko ne sluša."
          Koliko je boravak dobar za nas roditelje da se ne brinemo za djecu dok su mali u trećem razredu kad ga više nema se pokaže koliko je to pogubno za stjecanje radnih navika. Navikli na to da učiteljica kaže "A, sad otvorite.....", naučit ih (osim časnih izuzetaka) da moraju voditi sami računa o tome što je za zadaću i prihvatiti se posla je često Sizifov posao za roditelje. Starijeg još uvijek nisam uspjela naučiti i u prošle dvije godine je skupio kolaca za jedan pošteni vinograd, tako da od ove godine uz drilanje mlađeg ni starijeg ne mogu još uvijek ostaviti da samostalno vodi računa o svojim školskim obvezama.
          Poanta cijele priče je da je meni više muka od početka školske godine nego mojoj djeci.

          Gladna sam.
          Umorna sam.
          Gladna sam.
          Ponovno sam na dijeti koje se, naravno, ne pridržavam striktno, ali ako će ići kila dolje tjedno - ja zadovoljna.
          Kada je mlađi sin došao iz bolnice, suprug i ja smo se trudili da ne pušimo u njegovom prisustvu i to je izgledalo tako da smo se zatvorili u kuhinju i dimili uz otvoren prozor. Sve je bilo OK to ljeto i jesen, ali kad je počela zima, stvarno je djelovalo suludo. Dvoje luđaka drhture uz otvoren prozor radi cigarete i kad bi dijete došlo nešto pitati mi bi ga tjerali iz kuhinje da ne bude na dimu cigarete. Tada sam pukla. Prestajem pušiti.
          I prestala sam.
          Prestala sam bez nikotinskih flastera, žvakača, bez nikotinskih kriza. Dovoljna mi je bila slika nas dvoje kako drhturimo u kuhinji uz cigaretu i tjeramo dijete, za koje su nam prije godinu dana rekli da vjerojatno neće preživjeti slijedećih pola sata, od sebe
          I natukla sam debelo preko dvadeset kila. Jednu ovisnost sam zamijenila drugom. Koju sliku sad da stavim u tu ludu glavu da prestanem jesti više nego mi treba? Zglobovi bole, uspušem se po stepenicama do drugog kata, ali svejedno motivacija slaba.
          U stvari, ovaj post pišem jer sam jutros stala na vagu. Naravno da radim klasičnu grešku nestrpljivih debeljuca koje bi željele smršaviti preko noći bez imalo truda i važem se svaki dan, ali si nemrem pomoći. Uglavnom, vaga je jutros pokazala cijelu kilu više nego jučer. Kazna za večeru. Kako sam poslije posla išla kupovati klincima knjige koje im još fale za školu, nisam kuhala kasni ručak, nego sam kuhala štrukle na juhu i pekla jednu turu u pečnici. To obožavam i nisam mogla odoljeti pojesti jednu kuhanu i jednu pečenu.
         Da ne ispadne kako sam turbo vrijedna mama koja nakon posla ide po knjižarama i kupuje stvari za klince, a onda još mijesi tjesto i pravi štrukle, moram se pohvaliti sa svojim suprugom koji je mjesio tjesto i napravio cijelu hrpetinu štrukli za škrinju i zadnjih mjesec-dva bih samo spekla ili skuhala kad nam je došla želja.
Jučer potrošeno zadnje, sada se moramo baciti na umiljavanje dragom nam pater familijasu da napravi novu turu.