Od koljevke pa do .....

          Počela je nova školska godina.
          "Veselje". Moš' mislit.
           Mlađi od ove godine više nema boravka. Poučena iskustvom stečenim sa starijim sinom već me sad boli želudac od domaćih zadaća i učenja. A s obzirom, da preko ljeta nisu niti čitali lektire, niti bar zadnja dva tjedna malo ponovili matematiku, strah me kako će startati ovu školsku godinu. Pogotovo mlađi koji je tablicu prošle godine, blago rečeno, traljavo naučio i do početka ove skroz zaboravio. Naravno, na sve moje nagovore da ponovi malo prije početka školske godine nije odreagirao. "Samo ti pričaj mama, i tako te nitko ne sluša."
          Koliko je boravak dobar za nas roditelje da se ne brinemo za djecu dok su mali u trećem razredu kad ga više nema se pokaže koliko je to pogubno za stjecanje radnih navika. Navikli na to da učiteljica kaže "A, sad otvorite.....", naučit ih (osim časnih izuzetaka) da moraju voditi sami računa o tome što je za zadaću i prihvatiti se posla je često Sizifov posao za roditelje. Starijeg još uvijek nisam uspjela naučiti i u prošle dvije godine je skupio kolaca za jedan pošteni vinograd, tako da od ove godine uz drilanje mlađeg ni starijeg ne mogu još uvijek ostaviti da samostalno vodi računa o svojim školskim obvezama.
          Poanta cijele priče je da je meni više muka od početka školske godine nego mojoj djeci.