Nakon ful ispunjenog ljeta na jesen 2006. moj, tada 4,5 godine star mlađi sin se često žalio na umor i "Mama, noge me boliju", što smo mi priprisivali rastu, divljanju u vrtiću......
Početkom 11. mjeseca naše dijete staro četiri i pol godine, bracin ljubimac, završilo je u bolnici, a mi u totalnoj zbrci i panici. Nakon nekoliko sati provedenih na hitnoj, bez dijagnoze samo sa saznanjem da su mu povećane jetra i slezena te da se na ultrazvuku bubrega također "nešto" vidi.
Slijedeći dani su bili neopisivi. Zbrka straha, neizvjesnosti, svađa, tješenja. Jednom riječju ludilo. Svaki dan jedna godina. Doktori su nam davali samo neodređene informacije: možda je mononukleoza, nekakva infekcija, parazit ili tumorska bolest. Nismo znali ni kakve sve pretrage rade niti kakvi su rezultati pretraga. A mali je svakim danom sve više kopnio. Stariji sin, je plakao što mu je braco ostao u bolnici i molio da ga vodimo sa sobom braci, a mi se nismo usudili da se i on ne razboli.
Jedan dan su nam dali dječja kolica da ga provozamo po odjelu. Suprug sam sebe tješi kako zainteresiran i kako komentira crtiće koje djeca gledaju, a on sve lošije.
Nakon toga hladan tuš.
Tuga. Nevjerica. Totalna izgubljenost.
Najgora dijagnoza: tumorska bolest, ali još uvijek se ne zna koja vrsta.. Čekamo biopsiju jetre i nakon toga premještaj na dječju onkologiju. Raspad sistema. Doktorice mi daju sredstvo za smirenje. Silazim liftom sva u suzama. Ne mogu djetetu doći u ovakvom stanu. Kumovi od klinaca su s djetetom na hitnoj i kum me uvjerava da dok ne vele točnu dijagnozu ne vjerujem ništa i ne govorim ništa mužu. Kako? A, opet što mu reći? Zna da sam razgovarala s doktoricama. A, što je sa mnom? Tko će mene zaštititi od takvih vijesti. S kim može majka podijeliti takovu bol, ako ne sa suprugom?
Vraćam se na odjel i doktorice me odvode psihologici (ili su nju dovele meni?!???) koja me vodi u sobu i razgovara sa mnom. Postavlja mi neka pitanja o odnosima u obitelji i objašnjava mi kakve emocije mogu očekivati. Daje savjete kako se se postaviti prema obitelji, okolini. Očito prekasno. Već smo, na žalost, naučili na vlastitoj pogrešci. Bez obzira, razgovor mi je dobro došao, a i kasnije sam u nekoliko navrata razgovarala s njom i sad se sa zahvalnošću sjetim doktorica koje nisu dozvolile da ne odem kod nje.
Još tri dana do biopsije. O tome ovisi kakve će terapije primati. Koliko do rezultata ne znamo. Terapije mu ne daju nikakve. On ne jede ništa i sve je slabiji. Žali se na bolove u trbuhu, umor. Trbuščić kao trudnički. Jedno oko mu se zatvorilo. Prima infuziju.
U ponedjeljak rade biopsiju jetre i stavljaju mu centralni venski kateter da može primati infuzije. Nakon toga je prebačen bolničkim kolima u drugu bolnicu - dječja onkologija. Pregled, upute, smještaj u boks. Sve u magli. Drugi dan dolazim sama oko podneva. Primaju me profesor i doktorica. "Mama, djete vam umire. Pitanje hoće li preživjeti slijedećih pola sata. Mi ovdje nemamo intenzivne njege i vraćamo ga nazad u drugu bolnicu na intenzivnu njegu. Ako preživi slijedeća tri dana možda ima šanse."
Smjestili su ga prvo u veliku sobu, a onda izolaciju. Iz njega je izlazilo hrpu raznih cjevčica. Izgledao je kao kiborg u filmovima znanstvene fantastike, ali mu je duh bio kao svemir. Gleda me i odlučno govori: "Mama, ja ću ti ozdraviti! Želim još mrvicu života!"
Nema komentara:
Objavi komentar